Mornar Billy Budd

Herman Melville (1819–1891), bio je američki pjesnik i prozaik iz razdoblja poznata pod nazivom američka renesansa. Rođen je u New Yorku kao treće dijete u obitelji američkog trgovca, nakon očeve smrti 1832. biva primoran preuzeti neke odrasle dužnosti pa se nekoliko godina poslije, kao običan mornar, ukrcava na kitolovac. Prozni su mu rukopisi većinom nadahnuti tim pomorskim iskustvima, a najpoznatiji među njima, Moby Dick, danas se smatra jednim od velikih američkih romana. Zanimljivo, u vrijeme smrti Melville nije bio poznat ni cijenjen, no obilježavanje 100. godišnjice njegova rođenja, 1919, dovelo ga je u središte interesa javnosti.

Billy Budd njegov je posljednji uradak, posthumno objavljena novela temeljena na autorovim iskustvima boravka u Polineziji. Rukopis je ostao nedovršen, ali ga je, po objavi 1924, slavila i publika i kritika i postao je drugo najpoznatije Melvilleovo djelo, odmah nakon priče o kapetanu Ahabu. Prijevod Mije Pervan u skorom izdanju Litterisa prvo je njegovo predstavljanje na hrvatskom ­jeziku.

 * * *

Bilo je vruće srpanjsko podne pa mu je lice, sjajno od znoja, blistalo od barbarski dobra raspoloženja. Veselo dobacujući pošalice lijevo i desno tako da su mu se vidjeli blistavi bijeli zubi, bučno se zabavljao u društvu brodskih kompanjona. A to društvo bijaše sačinjeno od toliko narodnosti i rasa da ih je Anaharsis Clootz mirne duše mogao dovesti pred prvu francusku revolucionarnu skupštinu kao predstavnike svekolikoga ljudskog roda

I

U doba prije pojave parobroda ili tada češće negoli sad, bivalo je da šetaču duž dokova ma koje veće luke pozornost privuče skupina od sunca potamnjelih mornara s ratnih ili trgovačkih brodova kako u prazničkom ruhu slobodno šeću obalom. Gdjekad su ti mornari poput tjelesne garde hodali s desne i lijeve strane ili pak okupljeni oko svoga istaknuta sudruga, koji se u njihovu društvu kretao poput zvijezde Aldebaran okružene manje blistavim zvijezdama svoga zviježđa. U to romantičnije doba vojne i trgovačke mornarice taj je istaknuti sudrug najčešće bio „naočiti mornar“. Spontano poštovanje kompanjona primao je bez vidljiva znaka umišljenosti i držao se posve neusiljeno, kao da je rođeni kralj. Sjećam se jednog takva pomalo neobična događaja. U Liverpoolu, prije pola stoljeća, u sjeni visokog prljavog uličnog zida Prince’s Dock (koji je odavno srušen) ugledao sam priprosta mornara toliko potamnjela od sunca da je najvjerojatnije bio afričkoga roda, čistokrvni potomak Hama. Bio je pravilne građe i znatno viši od prosječnih muškaraca. Krajevi šarena svilena rupca nehajno omotana oko vrata lepršali su mu na poput ebanovine crnim razdrljenim grudima, u ušima je imao velike zlatne naušnice, a kapa kakvu nose škotski brđani, s vrpcom od škotskog tartana, isticala je skladan oblik njegove glave.

Bilo je vruće srpanjsko podne pa mu je lice, sjajno od znoja, blistalo od barbarski dobra raspoloženja. Veselo dobacujući pošalice lijevo i desno tako da su mu se vidjeli blistavi bijeli zubi, bučno se zabavljao u društvu brodskih kompanjona. A to društvo bijaše sačinjeno od toliko narodnosti i rasa da ih je Anaharsis Clootz mirne duše mogao dovesti pred prvu francusku revolucionarnu skupštinu kao predstavnike svekolikog ljudskog roda. Pri svakom spontanom priznanju koje bi prolaznici odali tome crnome kumiru – zastavši i zablenuvši se u nj, a katkad i zadivljeno kliknuvši – njegova bi im šarolika pratnja pokazala da se ponosi svojim sudrugom, uzročnikom takva priznanja, zacijelo isto onako kao što su se asirski svećenici gordili svojim sjajno oblikovanim bikom kad bi vjernici ničice pali preda nj.

No vratimo se priči.

Premda se na obali gdjekad kretao poput kakva pomorskog Murata, naočiti mornar toga doba nije bio od onih smiješnih hvalisavih kicoša kakvih danas više nema, ali ih se povremeno može sresti u obličju još smješnijem od originala: za kormilom šlepera na uzburkanu Irskom kanalu ili, vjerojatnije, kako se hvališu u birtijama duž puta za teglenice. Naočiti mornar, vazda velemajstor u svojoj pogibeljnoj struci, ujedno je bio manje-više snažan boksač ili hrvač. Isticao se snagom i ljepotom. O njegovim podvizima ispredale su se bajoslovne priče. Na kopnu je bio predvodnik, a na brodu predstavnik sudrugova, vazda i u svakoj prigodi prvi. Kad je u oluji valjalo dohvatiti i drugi krak najviših jedara, on je bio taj koji bi objahao kraj križa sa strane na koju puše vjetar, s nogom na nogostupu kao da mu je to stremen te bi objema rukama vukao kratnicu poput uzde, zamalo istom snagom kakvom je mladi Aleksandar Veliki krotio vatrenoga Bucefala. Bila je to velebna slika čovjeka kojega bik Taur, činilo se, rogovima baca u olujno nebo, a on veselo bodri mornare koji se svim silama upinju poredani duž križa.

O njegovim podvizima ispredale su se bajoslovne priče. Na kopnu je bio predvodnik, a na brodu predstavnik sudrugova, vazda i u svakoj prigodi prvi. Kad je u oluji valjalo dohvatiti i drugi krak najviših jedara, on je bio taj koji bi objahao kraj križa sa strane na koju puše vjetar

Ćudoređe toga čovjeka zamalo je vazda bilo u skladu s njegovom vanjštinom. Uostalom, da nije bio takve naravi, ni pristalost ni snaga, te vazda privlačne osobine u muškarca, ne bi bile mogle izazvati ono iskreno poštovanje kakvo su tom Naočitom mornaru iskazivali njegovi manje obdareni drugovi. Takva zvijezda vodilja, barem sudeći po vanjštini, a i po donekle sličnoj naravi, premda će tijekom priče izaći na vidjelo i znatna odstupanja u tom pogledu, bio je plavokosi Billy Budd iliti Mali Budd, kako ga naposljetku prozvaše od milja – dvadesetjednogodišnji mornar prednjega koša u britanskoj ratnoj mornarici potkraj posljednjega desetljeća osamnaestog vijeka. Nedugo prije negoli se počela zbivati ova priča, Billy je dospio u britansku ratnu mornaricu pošto su ga u kanalu La Manche na silu odveli s engleskoga trgovačkog broda koji se vraćao u domovinu te ga prebacili na brod Njegova Kraljevskog Veličanstva Nesalomljivi, koji je trebao isploviti na brzinu i bez cjelokupne posade, što nije bilo neobično u tim ratnima vremenima. Čim se popeo na brod i spazio Billyja pokraj ograde, pače i prije negoli se posada službeno postrojila na krmenoj palubi kako bi je on pažljivo pregledao, poručnik Ratcliffe priđe Billyju. I odabra samo njega. Je li to bilo stoga što se pokazalo da drugi mornari poredani pred njim nisu Billyju ni do koljena ili pak zato što je poručnik uzeo u obzir da ni taj trgovački brod nema baš potpunu posadu, bilo kako bilo, zadovoljio se mornarom kojega je odabrao od prve. Billy se nije bunio, što je ostalu posadu iznenadilo, a poručnika obradovalo. No sve i da se pobunio, bio bi od toga imao isto toliko fajde koliko i nesretni češljugar kad ga hitnu u krletku.

Vidjevši kako Billy, bez riječi prigovora, pače bi se moglo reći s veseljem, pristaje da ga odvedu s broda, drugovi ga u čudu i prijekorno pogledaše. Kapetan broda bio je jedan od onih hvalevrijednih smrtnika koje je moguće naći u svim pa i skromnijim strukama – čovjek za kojega svi bez iznimke kažu da je čestit. I premda je brazdio nemirnu pučinu te se cijeli život borio s neukrotivim prirodnim silama, taj je pošteni čovjek u dnu srca najviše volio mir i tišinu, koliko god to čudno zvučalo. Kazat nam je još i to da mu je bilo otprilike pedeset godina, da je pomalo naginjao debljini te imao simpatično lice ljupke puti i bez brkova, prilično punašno lice čovjekoljubiva i pametna izraza. Za lijepa vremena i povoljna vjetra i kad je sve išlo kako valja, glas bi mu poprimio muzikalan ton koji, reklo bi se, bijaše pravi, nepatvoreni izraz njegove duše. Bio je veoma razborit, veoma savjestan, pa su te vrline gdjekad bile uzrok njegova prevelikog unutarnjeg nemira. Kapetan Graveling zapravo nije ni spavao kad bi mu brod plovio tek malčice nadomak kopna. Primao je k srcu sve one ozbiljne obveze koje poneki zapovjednici brodova nisu tako ozbiljno shvaćali.

Ekranizacija Billy Budd s Terenceom Stampom
u naslovnoj ulozi, red. Peter Ustinov, 1962.

Dok je Billy Budd bio u prednjem dijelu potpalublja te u prostoru za momčad spremao svoje stvari, krupnog i prijetvornog poručnika s Nesalomljivoga nije nimalo zbunilo to što mu je odveć zamišljen kapetan Graveling propustio ukazati uobičajeno gostoprimstvo, zato se bez ustručavanja sam pozvao u kapetanovu kabinu te iz ormarića za piće uzeo bocu koju je u hipu spazilo njegovo iskusno oko. Taj je poručnik zapravo bio jedan od onih morskih vukova kojima ni sve zlosreće i pogibelji pomorskog života u velikim dugim ratovima njegova vremena nisu mogle obuzdati prirodni nagon za putenim užicima. Dužnosti je svoje vazda predano izvršavao, no dužnost je katkad suha obveza pa je tu njezinu suhoću nastojao poškropiti kapljicom moćnije tekućine kad god bi mu se pružila prilika. Vlasniku kabine kapetanu Gravelingu nije preostalo ništa drugo nego da odigra nametnutu mu ulogu domaćina s onoliko dobrohotnosti i spremnosti koliko mu to bijaše moguće. Kao nužne dodatke boci šutke je stavio čašu i vrč vode pred svoga nesuzdržljiva gosta. Ispričavši se što mu se neće pridružiti, neveselo je gledao kako taj poručnik bez trunke nelagode natenane lijeva malo vode u čašu punu groga i trusi je u tri gutljaja pa je gura od sebe, ali ne predaleko, eda bi mu ostala nadohvat ruke dok zavaljen sjedi na stolcu zadovoljno mljaskajući usnama, zagledan ravno u domaćina.

Kad je sve bilo gotovo, kapetan prekine tišinu, a glas mu zadrhti od tugaljiva prijekora: „Poručniče, naumili ste uzeti moga najboljeg mornara, dragulj moje posade.“

„Da, znam“, prihvati onaj drugi te smjesta privuče čašu k sebi, da je opet napuni. „Znam. Žao mi je.“

„Oprostite, no vi ne razumijete što ste učinili, poručniče. Čujte, prije negoli sam na brod primio toga mladića, paluba mi je bila štakorsko leglo puno svađa. Bila su to crna vremena na ovome brodu, kažem vam. To me toliko zabrinjavalo da mi ni lula nije bila nikakva utjeha. A onda je došao Billy, i to je bilo kao da je neki katolički svećenik unio mir u pijanu irsku tučnjavu. Nije im držao prodike niti im je išta osobito kazao ili učinio; iz njega je zračila neka blagost koja je na ogorčene djelovala poput šećera. Zavoljeli su ga kao pčele med, svi izim vođe te bande, onoga krupnoga dlakavoga tipa riđih brkova, koji je, valjda iz zavisti prema pridošlici i misleći da se ta ‘mamina maza’, kako ga je podrugljivo nazivao pred drugima, ne zna tući pa ga je na sve mile načine nastojao izazvati.

Billy je to trpio i govorio brkatome neka ga ostavi na miru – Billy je poput mene, poručniče, jer i ja mrzim svađu – ali od tog nije bilo fajde. I tako, jednog dana u vrijeme druge brodske straže, Riđokosi pred drugima tobože htjede pokazati Billyju odakle se reže bubrežnjak – on je, znate, nekoć bio mesar – pa bezočno kresne Billyja ispod pojasa. A Billyju poleti ruka brzo kao munja. Mislim da nije htio učiniti ono što je učinio, ali ga je bogme izmlatio kao vola u kupusu. To je, mislim, trajalo manje od minute. Eh, da ste vidjeli kako je taj klipan blenuo vidjevši da se sve svršilo dok si reko keks! I hoćete li vi meni vjerovati, poručniče, kad vam kažem da Riđokosi sad uistinu voli Billyja – voli ga ili je pak najveći licemjer za kojega sam ikad čuo.

No Billyja svi vole. Jedni mu peru rublje, drugi mu krpaju poderane hlače, a drvodjelac mu, kad ima vremena, izrađuje lijepu malu komodu. Svaki će od njih učiniti sve za Billyja Budda i svi smo mi ovdje nalik na veliku sretnu obitelj. Ali, poručniče, ode li taj mladić, ja dobro znam kako će biti na ovom brodu. Neću se poslije večere tako skoro moći nasloniti na vitlo i na miru popušiti lulu – ne, mislim da to neće biti tako skoro. Da, poručniče, naumili ste mi uzeti perlu nad perlama mojih mornara, moga mirotvorca!“ reče dobri kapetan te s mukom zatomi jecaj.

„No“, reče poručnik koji bijaše sa zanimanjem i s podrugljivim osmijehom odslušao kapetanovu priču i pritom se malko zagrijao od groga. „No, blaženi bili mirotvorci, osobito ratoborni mirotvorci. A takva su i sva ona sedamdeset četiri ljepotana, ona sedamdeset i četiri topa od kojih su neki provirili nosom kroz otvore onog ondje ratnog broda koji mene čeka“, reče te kroz prozorčić kabine pokaza na Nesalomljivoga. „Ali glavu gore! Nemojte biti tako malodušni, čovječe. Ta ja vam unaprijed obećavam da će vas kralj pohvaliti. Budite sigurni da će se Njegovo Veličanstvo oduševiti kad čuje da se u ovakvim vremenima mornari ne otimaju za njegovim dvopekom, kao što bi trebalo; pače u vremenima kad se pojedini zapovjednici trgovačkih brodova potajice srde ako od njih uzajmimo dva-tri mornara za ratnu mornaricu. Njegovo Veličanstvo, kažem, oduševit će se kad dozna da je barem jedan zapovjednik broda dobrovoljno predao kralju cvijet svojega stada, mornara koji se, potaknut istom podaničkom vjernošću, ne protivi tome. Ali gdje je moj Lijepi dečko? Aha“, reče gledajući kroz otvorena vrata kabine, „eno ga, i Jupitra mi, za sobom vuče svoju popudbinu – Apolon s koferom! – Moj mladiću“, reče i stane pred Billyja, „ne možeš se ukrcati na ratni brod s tolikim sandukom. Ondje u sanducima čuvaju uglavnom metke. Stavi ti svoje prnje u vreću, šmokljane. Ono što su konjaniku čizme i sedlo, to su mornaru na ratnom brodu vreća i mreža za spavanje.“

Billy premjesti stvari iz sanduka u vreću. Poručnik prvo pošalje Billyja u čamac, a onda i on siđe te se čamcem otisne od broda Ljudska prava, što bijaše ime toga trgovačkog broda, a koje kapetan i posada bijahu po mornarski skratili u Prava. Tvrdoglavi vlasnik toga broda bio je iz škotskoga grada Dundee. Duboko je poštovao Thomasa Rainea, čija je knjiga, kao odgovor Burkeovu napadu na Francusku revoluciju, već bila izašla iz tiska i nadaleko odaslana. Time što je svome brodu dao ime po naslovu Rainove knjige, taj je Škot iz Dundeeja učinio isto što i njegov suvremenik i brodovlasnik Stephen Girard iz Philadelphije koji je, eda bi iskazao simpatije kako za vlastitu domovinu tako i za njezine slobodoumne filozofe, svojim brodovima nadjenuo ime Voltaire, Diderot i tako dalje.

No kad je čamac s ratnog broda oplovio krmu te nastavio prema pramcu trgovačkog broda, tad su i poručnik i veslači – neki s kiselim, a neki s veselim smiješkom – ugledali njegovo ime upisano u bok: Ljudska prava. U tom trenutku naš novi regrut Billy, koji je prema kormilarevu naređenju sjedio na pramcu, skoči na noge te šeširom dobrodušno mahne mornarima koji su, oslonjeni o ogradu krmene palube, tužno gledali za njim. Srdačno im dovikne zbogom. Zatim mahne brodu i vikne: “Zbogom i tebi, stara moja Ljudska prava.“

Premda se na obali gdjekad kretao poput kakva pomorskog Murata, naočiti mornar toga doba nije bio od onih smiješnih hvalisavih kicoša kakvih danas više nema, ali ih se povremeno može sresti u obličju još smješnijem od originala: za kormilom šlepera na uzburkanu Irskom kanalu ili, vjerojatnije, kako se hvališu u birtijama duž puta za teglenice

„Sjednite, gospodine!“, drekne poručnik strogim glasom primjerenim svome činu, no trudeći se da zatomi smiješak.

Billyjev postupak doista je bio strašan prekršaj etikete ratne mornarice. No nitko mu nikad nije rastumačio pravila te etikete. Poručnik ne bi bio dreknuo na njega, ne bi ga bio oštro prekorio da nije onako neprimjereno pozdravio brod. Međutim, poručnik je to shvatio kao prikrivenu porugu novoga regruta, kao podmuklo blaćenje prisilnog novačenja mornara općenito, a posebice kao blaćenje sebe. Vjerojatnije je ipak da se Billy nije kanio nikome i ničemu narugati, premda je tako ispalo. Bio je zdrav, mlad, iskren i nimalo podrugljiv čovjek. Nije imao ni volje ni sposobnosti za takvo što. Dvoličnost i zlobne aluzije bijahu posve strane njegovoj prirodi.

Svoje prisilno novačenje prihvatio je kao što je prihvaćao svaku vremensku nepogodu. Nije bio filozof, nego se poput životinja prepuštao sudbini, zapravo je i ne znajući bio fatalist. A možda mu se veoma svidio taj pustolovni obrat u životu, obrat koji mu je obećavao susret s novim svjetovima i borbenim doživljajima.

Na Nesalomljivom našega mornara trgovačke mornarice vrlo uskoro svrstaše u sposobne mornare te mu dodijeliše mjesto čuvara prednjeg koša. On brzo pohvata sve konce tog posla i svima se odmah svidje njegova neumišljenost u vlastitu ljepotu te istinski dobroćudan i bezbrižan izgled. Nije bilo veselijeg čovjeka u njegovoj skupini pa se on po tome uvelike razlikovao od drugih mornara koji, kao i on, bijahu prisilno dovedeni na brod. Te druge je gdjekad u slobodno vrijeme obuzimala sjeta, osobito za posljednjeg stražarenja kad se hvata sumrak koji navodi na sanjarenje, a neki su čak bili mrzovoljni. No oni nisu bili mladi poput našega mornara prednjega koša i mnogi su među njima jamačno znali za neku vrstu domaćeg ognjišta jer su možda imali ženu i djecu koje bijahu ostavili nezbrinute u tim nesigurnim vremenima, a oni ostali po svoj su prilici imali prijatelje i rođake, dok je Billy, kao što ćemo domalo vidjeti, sam sebi bio obitelj.

II

Premda su našega novopečenoga mornara prednjega koša lijepo primili na topničkim palubama, on ondje nije bio zvijezda vodilja kao nekoć među   manjim posadama s kojima se do tada  družio na trgovačkim brodovima.

Bio je mlad, no premda mu je tijelo bilo skoro posve razvijeno, doimao se mlađim zbog dječačkog izraza koji bi mu se zadržao na još glatku licu zamalo ženske puti, bijele poput ljiljana i poput ruže rumene, da nije potamnjela od krstarenja morima, tako da mu se rumenilo jedva naziralo kad bi pocrvenio. 

Da je bio imalo umišljen, nagli prijelaz iz dotad jednostavnijeg okružja u prostraniji i prepredeniji svijet  velikoga ratnog broda lako je mogao zbuniti takvoga novajliju suočenog sa zavrzlamama sektaškog života.  U tom šarolikom mnoštvu na Nesalomljivome bilo je nekoliko tipova koji, iako niži po činu, nisu bili nimalo  obična kova, mornara koji su snažnije osjećali sve ono što ustrajna vojnička stega i opetovano  sudjelovanje u bitkama može do određene mjere donijeti i manje osjetljivu čovjeku. Kao naočit mornar na brodu sa sedamdeset četiri topa, Billy Budd  se zatekao u sličnom položaju kao kad bi kakvu seosku ljepoticu odveli na dvor, na takmičenje s presvijetlim dvorskim damama. No on na to nije obraćao pozornost. Nije zapazio ni to da su se, gledajući ga, zagonetno nasmiješila dvojica-trojica okorjelih mornara. Nije bio svjestan ni da je svojom pojavom i držanjem ostavio osobito povoljan dojam na inteligentniju brodsku čeljad. Tako je i moralo biti. Tjelesnom je građom bio ogledan primjerak rasnoga Engleza, čistokrvnog Saksonca bez kapi normanske ili bilo koje druge krvi u žilama, a lice mu je imalo onaj čovjekoljubiv izraz spokojna dobrodušja što su ga drevni grčki kipari ponekad davali svome velikom junaku Heraklu. No i to je bilo spretno ugođeno s jednom drugom podjednako izraženom osobinom. Njegovo  maleno i skladno oblikovano uho, luk stopala, oblik  usana i nosnica, pače i žuljevite ruke boje narančasto-smeđe kao u tukanova kljuna, ruke navikle na brodske konope i vedrice pune katrana, ali ponajviše nešto u živahnim promjenama izraza njegova lica i u svakoj slučajnoj pozi i pokretu, nešto što je navodilo na pomisao da mu je mati bila velika miljenica božica ljubavi i dražesti, sve je to kazivalo da je njegovo podrijetlo u suštoj suprotnosti sa situacijom u kojoj se zatekao. Pitanje Billyjeva podrijetla razjasnilo se kad su Billyja, koji je stajao pokraj brodskog vitla, i službeno upisali u ratnu mornaricu. Kada ga je časnik, nizak, živahan gospodin, između ostaloga upitao gdje se rodio, on je odgovorio: „Ne znam, gospodine.“

„Ne znaš gdje si se rodio? A tko ti je otac?“

„To sam Bog zna, gospodine.“

Osupnut tim kratkim iskrenim odgovorima, časnik ga upita: „Znaš li išta o svome podrijetlu?“

„Ne, gospodine. Ali čuo sam da su me jednog jutra našli u lijepoj svilom podstavljenoj košari koju je netko objesio o kvaku na vratima nekog dobrog čovjeka u Bristolu.“

„Da su te našli? E, pa“, reče časnik, zabacivši glavu i odmjerivši novoga regruta od glave do pete „ čini mi se da je to bio jako dobar nalaz. Nadam se da će se naći još takvih poput tebe, moj mladiću. Itekako bi dobro došli ratnoj mornarici.“

Da, Billy Budd je bio nahoče, po svoj prilici dijete ljubavi i očigledno  nimalo niska roda. Na njemu se, kao na rasnome konju, jasno vidjelo plemenito podrijetlo.

A što se tiče ostaloga, nije bio ni mudar poput zmije nit krotak poput goluba, posjedovao je onu vrstu i stupanj inteligencije kakvu je naći u svakoga poštena i čestita čovjeka kojemu još nitko nije ponudio dvojbenu jabuku znanja. Bio je nepismen, nije znao čitati, ali je znao pjevati pa je poput nepismena slavuja gdjekad skladao vlastite pjesme.

Bio je, čini se, malo ili nimalo samosvjestan ili otprilike onoliko koliko bismo mogli pripisati psu plemenite pasmine svetoga Bernarda.

Kako je uglavnom živio na pučini te od kopna znao manje-više samo obalu, ili bolje, onaj dio zemaljske kugle promućurno izdvojen za plesne dvorane, lake žene i birtije, riječju ono što mornari nazivaju „zemaljskim rajem“, naš Billy, prostodušan kakav je bio, nije patio od moralnih predrasuda koje nisu uvijek nespojive s onom utrživom stvari zvanom ugled. No zar su mornari koji zalaze u taj „zemaljski raj“ bez poroka? Nisu, ali su njihovi poroci manje nečasni nego u kopnenih ljudi jer nisu toliko plod razvrata koliko izraz životne snage onih koji nakon dugotrajne sputanosti otvoreno zadovoljavaju svoje posve prirodne potrebe. A Billy je po tjelesnom ustroju, potpomognutom suradničkim djelovanjem svoje kobi, umnogome bio neka vrsta čestita divljaka, zacijelo kao i Adam dok do njega nije dopuzala slatkorječiva zmija.

Reći nam je još i to da – shvatimo li učenje o čovjekovu padu kao očiglednu potvrdu njegove grešnosti (a o tom se učenju nimalo ne vodi računa) - kad god se tko  izdigne iz izvanjske jednoličnosti svijeta i pritom se istakne nekim svojim nepatvorenim i neukaljanim vrlinama, vidimo da te vrline   ne proizlaze iz običaja ili uvriježenih pravila, nego da su ovdje od davnina,  kao da su  kakvim čudom potekle iz doba prije Kaina i civilizirana svijeta. Za osobu neizopačena ukusa značajka takvih vrlina jest poput okusa slatkoga grožđa, dok za nepce moralnog čistunca čak i posve civiliziran primjerak ljudskog roda ima sumnjiv okus patvorena vina. Za svakoga rijetkoga baštinika iskonskih vrlina, koji poput Kaspara Hausera zbunjen luta bilo kojom kršćanskom prijestolnicom našega doba, još i sad vrijede riječi dobroćudnog pjesnika od prije zamalo dva tisućljeća, riječi o poštenu seoskom mladiću  koji se ne može snaći u carskome Rimu:

Čestiti i siroti čovječe bez ikakvih mana,

Koja te, Fabijane, u grad dovela nakana?

Premda je naš naočiti mornar, kako su ga zvali, bio obdaren muškom ljepotom, ipak je poput one krasotice iz manje poznate Hawthorneove pripovijetke, imao jednu manu. Nije to bio vidljiv nedostatak kao u te dame, ne, to su bile povremene tegobe s govorom.  Pa iako je po pogibeljno olujnom vremenu bio pravi mornar, ipak bi ga u trenutcima snažnog uzbuđenja izdao iznimno melodiozan glas, izraz njegova unutarnjeg duševnog sklada. Tad bi zamucao, čak i gore od toga – posve bi zanijemio. Po tome je Billy bio očigledan dokaz da se onaj velezlotvor, jalni smutljivac izgnan iz Edena, još miješa u život manje-više svakoga čovjeka na ovome planetu. U svakom slučaju, taj će nam velezlotvor na ovaj ili onaj način  posve sigurno uštrcati  svoj otrov, tek toliko da nas podsjeti – „I ja sam u to umiješao prste.“

Priznanje da je naočiti mornar imao takvu manu trebalo bi biti dokazom kako on ne samo da nije konvencionalan junak, nego i da ova priča u kojoj je on glavni lik, nije bajka.

Prevela Mia Pervan